KUKAVIČLUK
“A vi ćete Nemačku braniti U tuđim zemljama, vama nepoznatim, I boriti se protiv ljudi poput vas.” Bertold Brecht: “Početak rata” Naslov predstave došao je davno prije nego što se znalo što će ona biti i kako će izgledati. Razbacane fragmente na početku nije uspijevao okupiti, niti im dati konzistentnost. Više je govorio, ironijski ili neironijski, o našem radu na predstavi, o (ne)spremnosti da se u nju investira išta više od izvedbe napisanog dramskog lika. Ipak, postupno se kroz naslov kristalizirao tematski i problemski fokus. Predstava je pod pritiskom ovog naslova postala scenski esej o odnosu individualne i kolektivne krivnje, o raspadu jednog utopijskog kazališnog projekta i onome u što se taj isti pretvorio, te o našoj (ne)spremnosti da odnos kazališta i društvene stvarnosti mislimo ozbiljno. Jedan od paradoksa parlamentarne demokracije je da građani u trenutku kad delegiraju određenu političku opciju da donosi odluku za njih misle da su je delegirali i za to da snosi posljedice ovih odluka. De facto i de iure, izlazak na izbore, poštivanje demokratske procedure, građane amnestira od odgovornosti. To nam se dokazuje u onim slučajevima kad rezultati demokratske volje većine metastaziraju, kao npr. u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih, u mučenje i ubijanje civila srpske nacionalnosti i to pod pokroviteljstvom najvišeg državnog vrha. U tom slučaju se govori o individualnoj odgovornosti i Haški sud je tu da nam dokaže da nije ništa problematično ili genocidno u samom narodu, već u pojedincima koje je taj narod izabrao i da će, sukladno tom logikom, odgovarati samo pojedinci. Oko toga postoji društveni konsenzus i njega nije pametno dovoditi u pitanje. Ipak, svako dobro kazalište dobro je po tome što u pitanje dovodi upravo ono oko čega se svi slažu ili su barem primorani službenom historiografijom na to da se slažu. Eshilovi “Perzijanci”, najstariji sačuvani tekst u povijesti teatra, doveli su u pitanje upravo “junaštvo” grčke vojske u odlučujućem okršaju grčko-perzijskih ratova, bitci kod Salamine. Dosta sudionika bitke sjedilo je u prvim redovima i gledalo Eshilovu tragediju koja je riječima samog poraženog perzijskog kralja opisala slavno junačko držanje Grka u okršaju. Ali svi znamo da u ratu, pa makar on bio i oslobodilački, nema ništa slavno ili junačko. Znali su to i veterani grčko-perzijskih ratova. Međutim, osim spoznaje da ničeg slavnog u mrenju ili ubijanju za otadžbinu nema, Eshilovi “Perzijanci” su vjerojatno puno važniji po tome što su jedina tragedija koja je mit zamijenila suvremenim događajima. Pokušaji koje sam radio proteklih nekoliko godina bili su inspirirani upravo Eshilovim “Perzijancima”. Umjesto različitih dramskih tekstova koji su mogli prispodobiti aktualnu stvarnost, uvijek sam prije birao samu stvarnost i radio s njom. Ponekom profinjenom kazališnom kritiku se činilo da radim na uštrb estetike, ali nikada nisam vjerovao da estetike ima bez etike. Ako nisam mogao sam biti sretan, onda mogu bar učiniti sretnim sve druge. “Kukavučluk” označava kraj jednog ciklusa. Ciklus je započeo riječkim “Turbo folkom” a zatim nastavio ljubljanskom predstavom “Proklet bio izdajica svoje domovine”. Smatram da je ovdje važno jasno reći da nešto završava jer ne želim da moje buduće predstave stvaraju nepotrebnu konfuziju. One će biti prekid, ove ili one vrste, i s tematskim i s formalnim okvirom u kojem je nastao gore spomenuti ciklus. Dakle, Kukavičluk!

Izvor: http://www.suteatar.org/play.php?id=146